Pojava maligne bolesti kod djeteta ostavlja traumatske posljedice, izaziva teškoće u prilagodbi na novonastalu životnu situaciju i negativno utječe na obitelj bolesnog djeteta. U procesu liječenja naglasak mora biti na konceptu zajedničke skrbi o djetetu i o obitelji koja osigurava cjelokupnu i zadovoljavajuću skrb za dijete. Sestrinska skrb usmjerena je na rješavanje specifične skrbi vezane uz prirodu bolesti i rješavanje problema uz kvalitetan pristup kroz proces zdravstvene njege. Bolesno dijete dolaskom u bolnicu mijenja svoj stil života i svakodnevnu rutinu, stoga je važno izraditi individualan plan provođenja intervencija sukladno navikama i rutinama bolesnog djeteta, kada to njegovo zdravstveno stanje dopušta. Prikazan je dvogodišnji pacijent koji boluje od Wilmsova tumora te je podvrgnut operativnom zahvatu (laparoskopska desna nefrektomija i apendektomija). Nakon operacijskog zahvata uslijedila je kemoterapija. Ubrzo po završetku liječenja kemoterapijama dolazi do relapsa primarne bolesti nakon čega slijedi liječenje kemoterapijama i radioterapijom. Po provedenom ponovnom liječenju pacijent jeu remisiji bolestiposljednjih 8 godina uz redovite kontrole onkologa. Liječenje ovako teške i kompleksne bolesti zahtijeva multidisciplinarni pristup u kojem je neizostavni član tima medicinska sestra. Uloga medicinske sesteusmjerena je na zdravstvenu njegu i zbrinjavanje djeteta oboljelog od karcinoma, edukaciju djeteta i obitelji, pružanje potpore i moguće palijativne skrbi. Uz holistički pristup, medicinska sestra ima važnu ulogu u procjeni fizičkih, psiholoških, socijalnih i duhovnih potreba djeteta i roditelja. Medicinska sestra koja skrbi za dijete oboljelo od karcinoma mora posjedovati specifična znanja o malignim bolestima, tijeku liječenja, mogućim komplikacijama te mogućem smrtnom ishodu oboljelog djeteta. U radu sa djecom oboljelom od malignih bolesti, medicinske sestre/tehničari izloženi su djelovanju znatnog broja stresora koji utječu na razvoj simptoma sindroma izgaranja kao posljedica dugotrajne izloženosti stresu. Sve navedeno upućuje na potrebu da i zdravstveni djelatnici uđu u sustav organizirane psihološke potpore suklado njhovim individualnim potrebama.