Epilepsija je bolest karakterizirana ponavljajućim napadajima. U dječjoj dobi uzroci epilepsije su mnogobrojni. Međutim, u najmanje 50% slučajeva uzrok epilepsije je pretežno ili čak u potpunosti nepoznat. Ovisno o vrsti uzroka, epilepsija se dijeli u četiri kategorije - simptomatska, idiopatska, kriptogena te epilepsija nepoznata uzroka. Glavno obilježje epilepsije su epileptički napadaji koji se dijele u dvije kategorije: žarišne napadaje i generalizirane napadaje. Epileptički status jedno je od najčešćih neuroloških hitnih stanja u pedijatriji. Ukupna incidencija ES kod djece diljem svijeta kreće se od 3 do 42 epizode na 100.000 djece godišnje. U razvijenim zemljama prevalencija dječje epilepsije iznosi 3,2 - 5,5/1000, dok u manje razvijenim zemljama iznosi 3,6 - 44/1000. Klinička dijagnoza napadaja temelji se na anamnezi dobivenoj od pacijenta i, što je najvažnije, promatrača. Detaljna specifikacija subjektivnih i objektivnih kliničkih fenomena tijekom epileptičkog napadaja je teška zbog širokog spektra mogućih manifestacija. Što se tiče prognoze djece s dijagnosticiranom epilepsijom, podijeljena je u 4 glavne skupine: benigne epilepsije, farmakosenzibilne epilepsije, farmakozavisne epilepsije i farmakorezistentne (refraktorne) epilepsije. Liječenje epilepsije započinje antiepileptikom, čija se doza povećava do prestanka napadaja ili pojave nuspojava. Preduvjet za početak liječenja je točno postavljena dijagnoza epilepsije. Ako dijete ima epilepsiju, uloga medicinske sestre od izuzetne je važnosti. Medicinska sestra je osoba ključna za podizanje svijesti o epilepsiji i potrebi za sveobuhvatnom skrbi u bolničkim i izvanbolničkim uvjetima. Skrb usmjerena na obitelj temeljni je koncept pedijatrijske skrbi i od životnog je značaja kada se razmatraju djeca s dijagnosticiranom epilepsijom. Stoga je važno da medicinske sestre uzmu u obzir cijelu obitelj kada planiraju, pružaju i procjenjuju skrb.