Intelektualne poteškoće pripadaju u skupinu invalidnosti. Predstavljaju ograničenja u intelektualnom i adaptivnom funkcioniranju,a ista oštećenja se mjere i prikazuju kvocijentom inteligencije ( IQ ). Cilj istraživanja je bio doznati dali se osobe s intelektualnim poteškoćama, koje se educiraju za samostalan život, osjećaju spremnima za samostalan život, s obzirom na stečena znanja i vještine. Na dostupnom uzorku od 22 ispitanika provedeno je istraživanje o tome smatraju li se ispitanici, osobe s intelektualnim poteškoćama, sposobnima za samostalan život. Dobiveni rezultati prikazani su tortnim grafikonima, a daju odgovore o socio-demografskim pitanjima, naučenim aktivnostima u Klubu, te o mišljenju o samostalnom životu. Iako su naučili obavljati mnoge svakodnevne aktivnosti, rezultati pokazuju da se isti još uvijek ne smatraju dovoljno neovisnima za samostalan život. Veliki razlog tomu je što su cijeli život ovisni o drugima, no velika prepreka je i nezaposlenost. Iako sniženih intelektualnih sposobnosti oni se maksimalno trude usvojiti nova znanja te ih ponavljati svaki dan kako bi ih usvojili. Vrlo je bitno da imaju podršku od strane obitelji i zajednice koja ce svaku dobro obavljenu aktivnost pohvaliti, što za njih može biti vrlo poticajno. Intelektualne poteškoće, iako ireverzibilno stanje, ne moraju ograničiti i obilježiti osobu i sputavati ju u mnogim životnim aktivnostima. Takve osobe pokazuju izrazitu suradnju u sigurnoj okolini i okolini u kojoj oni osjete ljubav. Ako pružimo dovoljno ljubavi, potpore i edukacije osobama s intelektualnim poteškoćama, one će nam to vratiti potpunom uključenošću u zajednicu i neovisan život.