Jedna od temeljnih ljudskih prava su pravo na slobodu kretanja i na slobodu izbora. U psihijatriji nije rijetkost da upravo ta dva prava bivaju uskraćena duševnim bolesnicima tokom procesa prisilnog liječenja. Cilj ovog rada je prikazati zakonske okvire i moralno etičke aspekte primjene takvih mjera u liječenju duševnih bolesnika te sestrinske probleme koji se vežu uz njih. U Republici Hrvatskoj sva prava duševnih bolesnika sadržana su i opisana Zakonom o zaštiti osoba s duševnim smetnjama. Taj zakon nas obvezuje na odgovorno, profesionalno i dostojanstveno postupanje s takvim bolesnicima čak i kada njihovo stanje zahtjeva odreĎeno ograničavanje ljudskih sloboda kako bi se duševnog bolesnika, ali i društvo u cjelini zaštitilo. Zakoni Republike Hrvatske u tom smislu su veoma jasni i dobro definirani te ih svatko može na ispravan način razumjeti. Kod zbrinjavanja takvih bolesnika moramo se osvrnuti i na moralno etičke aspekte takvih postupaka iz razloga što prisilno liječenje ne ostavlja samo posljedice na bolesnike, već i na zdrastveno osoblje koje je zaduženo za njihovu provedbu. O takvim posljedicama na zdravstveno osblje nije mnogo napisano niti im se pridaje potrebna pažnja već je ustaljeno mišljenje da su one dio rutinskog posla što je jedan od oblika diskriminacije zdravstvenih djelatnika naročito na odjelima psihijatrije ne samo u Republici Hrvatskoj već i u ostalim zemljama svijeta.