Gledajući kroz povijest pa sve do danas možemo reći da su osobe s intelektualnim teškoćama sustavno zanemarivane, pri čemu dolazi do potrebe za osnivanjem inkluzija odnosno zajednica koje pružaju pomoć osobama s intelektualnim teškoćama u ostvarivanju samostalnog života te njihovo uključivanje i pridonošenje društvu odnosno smanjivanje razlika između osoba bez intelektualnih teškoća. Cilj ovog rada je provesti istraživanje osoba s intelektualnim teškoćama smještenim u inkluziji o kvaliteti života u inkluziji, odnosu obitelji i društva prema njima, te barijerama na koje nailaze u svom životu, kao i sama uloga osobe koja pruža podršku, odnosno ulogu asistenta. Metode koje su bile provedene tijekom istraživanja su anketa i razgovor sa osobama s intelektualnim teškoćama kao i sa samim osobljem, odnosno asistentima te voditeljima i koordinatorima, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete života koju pruža inkluzija. Iz istraživanja dolazimo do zadovoljavajućih rezultata, gdje do izražaja dolaze pozitivne reakcije osoba s intelektualnim teškoćama koje su u sustavu inkluzije. Korisnici svakodnevno sudjeluju u raznim aktivnostima i kućanskim poslovima koje pruža inkluzija te su svakim danom sve više samostalniji. Velika važnost se pridaje socijalnoj podršci, gdje iz istraživanja možemo vidjeti da obiteljski odnosi nisu toliko dobri, odnosno nemaju sve osobe s intelektualnim teškoćama takvu vrstu podrške, stoga je naša dužnost poticati i educirati obitelj kako bi i ona mogla sudjelovati u pružanju podrške, isto kao što je bitno da se osoblje redovito usavršava, kako bi znali pristupiti rješavanju različitih situacija na koje nailaze osobe s intelektualnim teškoćama.