Epilepsija je definirana kao paroksizmalni poremećaj funkcije središnjeg živčanog sustava koji je po svom karakteru rekurentan, stereotipan i povezan s ekscesivnim, sinhronim i u početku ograničenim neuronalnim izbijanjima. Jedna je od najučestalijih neuroloških bolesti te zahvaća oko 1% populacije. Kumulativna incidencija, tj. mogućnost pojave epilepsije tokom života iznosi oko 3 i 5%, a s najvećom pojavnosti u dojenačkoj dobi i u pubertetu te nakon 65. godine života. Bolest se manifestira kao epileptički napadaj koji može biti vidljiv kao gubitak ili promjena stanja svijesti, gubitak mišićnog tonusa, abnormalna motorička aktivnost u vidu konvulzija. Tip manifestacije bolesti ovisi o mjestu početka napadaja na mozgu te o brzini i udaljenosti širenja nekontroliranih impulsa. Tokom povijesti, osobe s epilepsijom i njihove obitelji, pretrpjele su nerazumijevanje okoline. Za uspješan i normalan život s epilepsijom važna je kvalitetna medicinska skrb, pozitivno razmišljanje te podrška životne okoline. Dijagnoza epilepsije se može postaviti nakon pojave dva ili više napadaja koji nisu inducirani a dogode se u vremenskom rasponu većem od 24 sata uz prisutne abnormalnosti u EEG zapisu. Dijagnoza epilepsije predstavlja kliničku prosudbu liječnika donesenu temeljem podrobnih anamnestičkih podataka i karakteristične kliničke slike bolesti. Dijagnostika bolesti također uključuje izradu laboratorijskih nalaza, elektroencefalogram (EEG) te slikovne pretrage mozga (MSCT, MR i funkcionalni neuroimaging). Uloga medicinske sestre/tehničara u pripremi bolesnika za dijagnostičke postupke uključuje osiguravanje najbolje fizičke, psihičke, socijalne i duhovne spremnosti za dijagnostiku, liječenje i suočavanje sa bolešću. Psihološka priprema bolesnika za dijagnostiku epilepsije obuhvaća mnoge postupke čiji je cilj umanjiti tjeskobu, zabrinutost i potištenost prije samih postupaka. Olakšava bolesniku prilagodbu i nošenje s bolesti te mu potiče osjećaj kontrole. Fizička priprema je specifična za svaku dijagnostičku metodu.