Karcinom prostate je jedna od čestih zloćudnih bolesti u muškoj populaciji u razvijenim zemljama, a najčešće se javlja kod muškaraca starijih od 50 godina života. U usporedbi s drugim zloćudnim tumorima, karcinom prostate sporije raste i kasnije metastazira. Simptomi karcinoma prostate javljaju se relativno kasno, a najčešći koji dovode pacijenta liječniku su učestalo i otežano mokrenje, isprekidano mokrenje (stane pa krene), krv u mokraći i spermi, bol i pečenje pri mokrenju, problemi s erekcijom, bolna ejakulacija, česta bol i ukočenost u donjem dijelu leđa, u kasnijoj fazi bolesti mršavljenje, gubitak teka i slabost. Kako bi liječnik bio siguran u dijagnozu potrebno je učiniti dijagnostičke pretrage kao što su digitorektalni pregled (DRP), mjerenje serumske vrijednosti prostata specifični antigen (PSA), transrektalna ultrasonografija (TRUZ) i biopsija prostate. Liječenje karcinoma prostate može biti kirurško, radijacijsko i farmakološko. Radikalna prostatektomija, metoda je liječenja koja se preporučuje bolesnicima s lokaliziranom bolešću kod kojih je očekivano trajanje života dulje od deset godina i predstavlja “zlatni standard“ u liječenju karcinoma prostate. Ova metoda liječenja uključuje odstranjenje prostate sa sjemenim mjehurićima, a ponekad i odstranjenje zdjeličnih limfnih čvorova, a oporavak je spor i dugotrajan zbog komplikacija i posljedica intenzivnog liječenja, stoga mu medicinska sestra mora biti psihološka potpora u preoperativnom, intraoperativnom i postoperativnom periodu. Kako bi medicinska sestra adekvatno skrbila za bolesnika treba provoditi proces sukladno svim fazama. Važan dio sestrinske skrbi odnosno zdravstvene njege čine sestrinske dijagnoze. Neke od dijagnoza odnosno problema koji se javljaju kod bolesnika oboljelih od karcinoma prostate su: inkontinencija, erektilna disfunkcija, anksioznost, akutna bol, neupućenost, visok rizik za infekciju. Za cjelovitu zdravstvenu skrb bolesnika važno je da se prema postavljenim sestrinskim dijagnozama odaberu i provode adekvatne sestrinske intervencije koje medicinska sestra treba prilagoditi oboljelom kao pojedincu odnosno individui te iste propisno evidentirati.