Gledajući kroz povijest pa sve do danas možemo zaključiti kako odnos društva prema osobama s teškoćama nije bio zadovoljavajući,jer su one bile sustavno zanemarivane, stoga je došlo do potrebe osnivanja inkluzije odnosno inkluzivnih zajednica koje pružaju pomoć i podršku osobama s intelektualnim teškoćama. Zajednice im pružaju podršku u osnaživanju njihove samostalnosti te uključivanju u aktivni društveni život. Cilj ovog rada je bio provesti istraživanje o barijerama na koje nailaze osobe s intelektualnim teškoćama, te o samoj kvaliteti njihovog života u sustavu inkluzije, ali i samoj ulozi osobe koja pruža podršku odnosno asistenta u inkluziji. Metode koje su bile korištene tijekom istraživanja su anketa, te razgovor s korisnicima ali i njihovim asistentima te voditeljima i koordinatorima. Iz istraživanja dolazimo do pozitivnih rezultata, te vidimo kako su osobe u sustavu inkluzije zadovoljne svojim načinom života. Korisnici svakodnevno sudjeluju u različitim aktivnostima koje im pruža zajednica, te sudjeluju u svim kućanskim poslovima i aktivnostima u svojoj zajednici čime svaki dan postaju sve samostalniji i spremniji za samostalan život. S obzirom da sam radila kao asistent u udruzi pet godina, imala sam priliku sudjelovati u svim aspektima njihova života, te iz prve ruke vidjeti njihov napredak. Na području Pakraca i Lipika imamo odlične primjere uključivanja u zajednicu osoba s najvećim potrebama kao što su osobe s autizmom, teškom i težom mentalnom retardacijom, te osobe s višestrukim oštećenjima i izraženim zdravstvenim problemima. Svi su se jako dobro uklopili te prilagodili na bolji i ljepši život od onoga kojeg su imali u institucijama. Prije nego što osudimo osobu s poteškoćom, trebamo si prvo dozvoliti da ju upoznamo, tek tada ćemo shvatiti kako smo u stvari isti te da je i nama, kao i njima potrebna podrška kako bi imali što kvalitetniji i ispunjeniji život.