Peptički ulkus je kiselinom izazvana lezija probavnog trakta koja se proteže u submukozu ili muslularis propiru. Zbog pojačanog lučenja želučane kiseline ili pepsina dolazi do oštečenja probavnog trakta. Peptički ulkus najčešće zahvaća želudac ili proksimalni duodenum, a može zahvatiti i donji dio jednjaka, distalni duodenum ili jejunum. Čimbenici rizika za nastanak peptičkog ulkusa su konzumacija alkohola i nikotinskih proizvoda, Zollinger Ellisonov sindrom, a najčešći rizik je infekcija Heliobacter pylori i uporaba nesteroidnih protuupalnih lijekova. Dvije trećine bolesnika kojima je utvrđeno da imaju peptički ulkus su asimptomatski. Najčešći sim ptomi peptičkog ulkusa su epigastrična bol, bol je povezana sa dispepsijom, nadutošću, osjećajem punoće u abdomenu, mučninom ili ranim osjećajem sitosti. Smanjenje morbiditeta i mortalileta povezuje se pravovremenim postavljanjem dijagnoze i što ranijim po četkom liječenja peptičkog ulkusa. Temelj postavljanja dijagnoze peptičkog ulkusa zahtijeva uzimanje anamneze, fizički pregled i invazivne/neinvazivne dijagnostičke pretrage. Ezofagogastroduodenoskopija je najpreciznija dijagnostička metoda kojom se utvrđu je želučani ili duodenalni ulkus. Indicirana je kod svih pacijenata koji imaju bolove u gornjem dijelu abdomena ili dispeptičke simptome. Danas se testiranje na Heliobacter pylori preporučuje kod svih bolesnika s peptičkim ulkusom. Prisutnost infekcije Hel iobacter pylori provodi se serološkim testiranjem, urea izdisajnim testom, mjerenjem antitijela na H.pylori i test stolice na antigen. Osim medikamentoznog i operativnog liječenja peptičkog ulkusa veliku važnost ima i pravilna prehrana. Medicinske sestre i maju važnu ulogu u liječenju i prevenciji peptičkog ulkusa. Sudjeluju u edukaciji bolesnika o pravilnoj prehrani, savjetuju bolesnika da izbjegava hranu koja im izaziva dispepsiju, sudjeluju tijekom dijagnostičkih pretraga i provode zdravstvenju njegu bole snika oboljelih od peptičkog ulkusa.