Šećerna bolest se ubraja u skupinu metaboličkih bolesti čija je česta pojava povećanje razine glukoze u krvi, odnosno hiperglikemija. Teška hiperglikemija dovodi do klasičnih simptoma poput poliurije, polidipsije, umora i gubitka sposobnosti, neobjašnjivog gubitka težine, poremećaja vida i sklonosti infekcijama, pa sve do ozbiljnijih komplikacija. Prevalencija dijabetesa je u porastu diljem svijeta, što je jedna od najbrže rastućih međunarodnih zdravstvenih hitnih situacija. Starije osobe čine značajan udio svih osoba s dijabetesom. Dok su mnoge starije osobe u dobroj formi poput mlađih odraslih osoba, drugi se suočavaju s izazovima i ograničenjima povezanima sa starenjem. Jedinstvena fiziološka konstitucija, biomedicinske potrebe i psihosocijalni izazovi starijih osoba zahtijevaju individualizirani pristup njihovom liječenju. Liječenje šećerne bolesti u starijih bolesnika mora biti individualizirano ne samo kako bi se osigurala učinkovitost, već i kako bi se maksimizirala sigurnost i kvaliteta života bolesnika. Šećerna bolest se ne može farmakološkim metodama u potpunosti ukloniti, ali je moguće kontroliranje bolesti promjenom životnih navika i pridržavanjem zdravstvenih uputa. Iznimno je bitan sveobuhvatan interdisciplinarni pristup od pružatelja zdravstvene skrbi i medicinskih sestara u pružanju kvalitetne skrbi i zdravstvene njege za oboljele od šećerne bolesti. Sveobuhvatna gerijatrijska procjena obavezna je u zdravstvenoj njezi starijih osoba s dijabetesom. Gerijatrijska procjena podrazumijeva pažljivu kliničku analizu pojedinca kako bi se utvrdilo koliko je on sposoban za upravljanje aktivnostima samonjege. Uloga medicinske sestre ističe se kada je riječ o praćenju starijih osoba sa šećernom bolesti tipa 2, identificiranjem problema, davanjem smjernica o bolesti i pružanjem zdravstvenog odgoja kako bi ih potaknuli da preuzmu odgovornost za brigu o sebi. Samozbrinjavanje u liječenju šećerne bolesti tipa 2, osim pridržavanja terapije lijekovima i praćenja glikemije, uključuje zdravu prehranu, redovitu tjelesnu aktivnost, pravilnu njegu stopala, sposobnost rješavanja sukoba i pozitivnog suočavanja s prisutnošću kroničnog stanja. Sestrinstvo se ne treba usredotočiti samo na intervencije za određenog pojedinca, već i na intervencije prilagođavanja okoline i zajednice. Medicinska sestra trebala bi educirati populaciju i biti zagovornica stvaranja okruženja i društva koje je prijateljski nastrojeno prema dijabetesu i oboljelima od šećerne bolesti.