Pojam uroinfekcija označava prodor mikroorganizama u tkiva mokraćnog sustava. U najvećoj mjeri su to bakterijske infekcije, tj. infekcije u kojima se nađe značajan broj bakterija u mokraći. Bakterija E. coli uzročnik je 80 % upala mokraćnog sustava, koje se ubrajaju u najčešće bakterijske infekcije u dječjoj dobi. Češće obolijevaju djevojčice jer je mokraćna cijev kratka, ravna i široka pa bakterije lakše prodiru u mokraćni mjehur. Učestalost infekcija mokraćnog sustava također ovisi o dobi i spolu djeteta. Najveća je u male djece. Simptomi kod novorođenčeta često ne upućuju na mokraćni sustav, već se primjećuje slabije napredovanje na tjelesnoj težini, teškoće u hranjenju, žutica, povraćanje, proljev, grčevi u trbuhu, a temperatura moţe biti povišena, normalna ili čak sniţena. Do dvije godine starosti simptomi uroinfekcije su opći i nespecifični: klonulost, bezvoljnost, odbijanje jela i pića, povraćanje i povišena tjelesna temperatura. Nadalje, simptomi se mogu očitovati kao abdominalna i suprapubična bol, učestalo mokrenje, dizurija. Rezultati istraţivanja koji su provedeni na osnovi dokumentacije na Odjelu pedijatrije u Požegi, govore da su djevojčice te koje u većini slučajeva obolijevaju od urinarnih infekcija. Postotak urinarnih infekcija na Odjelu pedijatrije u OŽB Požega čini 3,3 % od ukupno hospitalizirane djece. Od velike je vaţnosti utvrditi ranu dijagnozu i započeti liječenje, jer ponavljane i neliječene uroinfekcije mogu dovesti do trajnog oštećenja bubrega. Medicinska sestra prikuplja podatke o znakovima i simptomima bolesti ovisno o dobi djeteta, od djeteta i roditelja. Utvrđuje obrasce praţnjenja crijeva zato što konstipacija može povećati rizik za uroinfekcije kod određene djece. Fizički pregled uključuje mjerenje tjelesne temperature, tlaka, pregled abdomena, procjenu osjetljivosti lumbalne loţe te pregled vanjskih genitalija (abnormalnosti). Osim vađenja krvi, važno je uzeti i urin za kemijsku analizu i urinokulturu i to kod veće djece mokrenjem na zahtjev, a kod manje kateterizacijom mokraćnog mjehura ili suprapubičnom kateterizacijom. Dužnost sestre je umiriti roditelje i informirati ih o tome zašto se neke procedure moraju provesti kroz neko vrijeme. Potrebno je poticati roditelje da verbaliziraju svoju zabrinutost i nastojati stvoriti odnos povjerenja. Također je potrebno što manje narušavati djetetovu uobičajenu rutinu – npr. majka treba nastaviti dojiti dijete. Ako dijete nema snage za sisanje, potrebno je da se majka izdoji i da se dijete hrani na bočicu izdojenim majčinim mlijekom. Dopuštajući roditeljima da participiraju u njezi djeteta, osiguravamo im mogućnost kontrole u neizvjesnoj situaciji. Sestrinska skrb za djecu koja nisu hospitalizirana uključuje skrb za pravovremenu i točnu primjenu antibiotika, osiguravanje udobnosti, dobru hidraciju djeteta, pripremu djeteta za dijagnostičke procedure i nadziranje odgovora na primijenjene mjere i moguće komplikacije. Djeca i obitelj trebaju biti educirani kako prevenirati uroinfekciju i spriječiti moguće oštećenje bubrega. U konačnici evaluacija medicinske sestre glede provedenih intervencija i očekivanog ishoda mora odgovarati na sljedeća pitanja – je li dijete još uvijek učestalo mokri, ima li dizurične tegobe, je li urinokultura negativna, uzimaju li djeca dovoljnu količinu tekućine s obzirom na dob, je li mokrenje uredno, je li djetetu propisana kontinuirana antibiotska terapija te znaju li roditelji i starija djeca opisati simptome i mjere koje će poduzeti ako se infekcija ponovi. Uloga medicinske sestre u zbrinjavanju djece s uroinfekcijom vrlo je važna jer sestra svojim radom doprinosi ranom utvrđivanju bolesti, učestvuje u liječenju i edukaciji te prevenciji, što je vrlo važno jer je poznato da ponavljane i neliječene infekcije mokraćnog sustava djece mogu dovesti do trajnog oštećenja bubrega i bubrežne funkcije.