Abstract | Šećerna bolest zajednički je naziv za poremećaje metabolizma glukoze u tijelu. Glukoza služi kao važan izvor energije, a za to je ključan hormon inzulin kojeg luči žlijezda gušterača. Inzulin omogućuje ulazak i korištenje glukoze u stanicama. Dvije glavne i najčešće vrste šećerne bolesti su tip 1 i tip 2. Tip 1 šećerne bolesti nastaje kao posljedica nedostatka hormona inzulina. U tipu 2 šećerne bolesti osnovni mehanizam nastanka je neosjetljivost organizma na djelovanje inzulina. U oba slučaja ako inzulina nema ili ako je tijelo neosjetljivo na inzulin glukoza se nakuplja i raste njezina razina u krvi što izaziva pojavu simptoma šećerne bolesti. Najčešći simptomi šećerne bolesti su: žeđ, suha usta, učestalo mokrenje, gubitak težine, pojačana glad, umor i iscrpljenost...Pri dijagnozi šećerne bolesti vrlo je važno prepoznati njezin tip jer to ima presudan utjecaj na način liječenja. Ponajprije se to odnosi na tip 1 šećerne bolesti jer u tih pacijenata postoji nedostatak inzulina i oni su životno ovisni o inzulinskoj terapiji pa ju je potrebno odmah uvesti te ovdje postoji mogućnost liječenja inzulinskim pumpama te automatskim apliciranjem inzulina ( AID sustav). U liječenju šećerne bolesti postoje osnovna načela: 1. uravnotežena prehrana, 2. tjelesna aktivnost, 3. edukacija bolesnika, 4. samokontrola glukoze u krvi i mokraći, 5. lijekovi za liječenje šećerne bolesti ( oralni hipoglikemici), 6. inzulin. Prije spomenuti AID sustav je način davanja inzulina kroz inzulinsku pumpu koja komunicira s kontinuiranim monitorom glukoze (CGM). Ovo je također poznato kao hibridni sustav zatvorene petlje (HCL) ili sustav uređaja za umjetnu gušteraču. Prvi put predstavljeni prije otprilike pet godina, AID sustavi transformirali su i pozitivno poboljšali živote ljudi koji žive s dijabetesom tipa 1. AID sustav sastoji se od : inzulinske pumpe, kontinuiranog monitora glukoze ( CGM ) i algoritma. Od svih povoljnih strana AID sustava, postoje neke negativne strane a pogotovo psihološke barijere koje se mogu javiti kod pacijenta koji koristi naveden sustav. Psihološke barijere kod korištenja sustava za automatsko apliciranje inzulina su: kognitivne (učenje, pamćenje te motivacija mogu biti narušeni zbog straha ili anksioznosti), emocionalne (neugoda, strah, nepovjerenje zbog postojećih promjena u životu oboljelog), ponašajne ( neodgovarajuće odluke, psihološki konflikti). Od velike je važnosti pomoć medicinske sestre, od same edukacije pacijenta i obitelji do velike podrške koju pruža. |