Srčani zastoj je stanje koje za sobom nosi visok rizik od smrtnog ishoda, a događa se najčešće kao posljedica prethodno postojeće koronarne bolesti, a manifestira poremećajem disanja i gubitkom svijesti. Srčani zastoj zahtjeva brzo prepoznavanje, ranu reakciju i primjenu vještina osnovnog održavanja života, odnosno zbrinjavanje na mjestu događaja. Vjerojatnost preživljavanja povećava se praćenjem koraka lanca preživljavanja koji obuhvaća postupke osnovnog održavanje života, a koji se mogu provoditi laika ili zdravstvenog djelatnika. U slučaju kada je promatrač laik, najvažniju ulogu u prepoznavanju srčanog zastoja imaju dispečeri u medicinskoj prijavno – dojavnoj jedinici hitne medicinske službe. Postupke osnovnog održavanja života mora poznavati svaki zdravstveni djelatnik, neovisno o području rada i razini obrazovanja, jer ovi postupci predstavljaju najvažnije karike u lancu preživljavanja i osiguravaju pružanje pravovremene i adekvatne skrbi. Napredno održavanje života provodi tim educiranih zdravstvenih djelatnika, koji najčešće izlaze na mjesto događaja i nakon uspješno provedenih postupaka transportiraju bolesnika u najbližu bolničku ustanovu na daljnje liječenje (postreanimacijska skrb). Postupak prepoznavanja srčanog zastoja izazov je za osobe koje se nalaze na mjestu događaja i dispečera, a na vjerojatnost preživljavanja značajan utjecaj imaju razina svijesti i znanja opće populacije o važnosti rane reakcije i provođenju kardiopulmonalne reanimacije do dolaska tima hitne medicinske službe koji zbrinjava bolesnika provođenjem specifičnih postupaka koji zahtijevaju vještine i brzinu. Postupci osnovnog i naprednog zbrinjavanja života ključna su strategija u povećanju stope preživljavanja srčanog zastoja.