Psihijatrijska onkologija kao pod-specijalnost usredotočena je na niz pitanja koja uključuju ulogu životnih događaja, stresa i drugih psiholoških čimbenika u uzročnosti, održavanju i prognozi raka; psihološke i emocionalne reakcije na dijagnozu raka, njegovo ponavljanje, metastaze; psihijatrijski poremećaji u vezi s rakom i njegovim liječenjem; psihološke metode liječenja i savjetovanje, komunikacija s oboljelima od raka i njihovom rodbinom; terminalna skrb i palijativna skrb; proučavanje i upravljanje tugom i tugom povezanom s rakom; i stres i izgaranje osoblja među profesionalcima koji liječe pacijente s rakom. Najčešći psihijatrijski poremećaj uočen u bolesnika s karcinomom je poremećaj prilagodbe s depresijom, anksioznošću ili oboje. Očekuje se da će pacijent s karcinomom češće nego što bi trebao imati određenu razinu psihološkog stresa, što se smatra prirodnom reakcijom. Međutim, definitivno postoji premalo izvješća o psihološkom morbiditetu među pacijentima s rakom. Dijagnoza raka izaziva daleko veću emocionalnu reakciju od dijagnoze bilo koje druge bolesti, bez obzira na stopu smrtnosti ili modalitet liječenja. Šok i nevjerica najčešći su početni odgovori, a slijede ljutnja, depresija i osjećaj gubitka i tuge. Normalna reakcija može varirati od osobe do osobe. Aspekti mogu biti vidljivi u različitim fazama putanje bolesti od dijagnoze do preživljavanja ili palijativne skrbi i tijeka raka (npr. remisija, recidiv, napredovanje i kraj života). Pacijenti s rakom mogu usvojiti nekoliko stilova emocionalnog, kognitivnog i bihevioralnog odgovora na bolest. Pokazalo se da neki stilovi, poput borbenog duha (tj. Sklonosti suočavanju i aktivnom suočavanju s bolešću), čine da favoriziraju prilagodbu bolesti, dok drugi, poput beznađa (tj. sklonosti zauzimanju pesimističnog stava prema bolest), tjeskobna preokupacija (tj. tendencija stalnog opažanja utjecaja bolesti u vlastitom životu) i poricanje, povezani su s lošijom prilagodbom na bolest i većim rizikom od nevolje.